|
Dnevnik.hr ***
Time's fallen
The mouth of the Just shall ©opyright protected. credits
xxxxx |
Abenddämmerung
Žao mi je što sam tako rijetko tu. Shvatila sam kako mi je potrebna nekakva motivacija da bih uopće započela s pisanjem, a najčešće je to onda moja predivna May. Ne morate shvatiti, ali u bilježnicu s otiskom kivija stavih i vaša imena, jer ste mi inspiracija veća čak i od mojeg najdražeg D.C.-a. A tvoje je ime dobilo suzu, Di. I plačem i sada jer sam takva, cmizdravi seronja. Ne shvaćam i ne želim ti vjerovati, bilo bi mi dovoljno samo znati da si tu i da čitaš Miu, Eden, mene i komentare na quislingu... i dogovor će se ipak održati, dijelom. Moje iznenađenje, Damianu sam zamislila jednu od važnijih uloga u priči. Ne znam hoćeš li ikada pročitati ta poglavlja, ne znam ni hoćeš li ikada ovo vidjeti. Nadam se da hoćeš. Zasad ti samo posvećujem ovaj post. Hvala ti što si bio tu kao dio moje najdraže 'ekipe', već je dugo prošlo od onog prvog chat-boxa kod naše Mie. ˝nadam se da tvoja bilježnica s otiskom kivija na koricama neće pasti u zaborav.˝ Neće, S, ako ništa onda zbog tebe, jer sam na neki način i ja tebe voljela. ˝najbolje da poslušamo savjet i nađemo si sobu...da mogu u miru čitat buduće postove iz tvoje bilježnice s otiskom kivija na koricama :D˝ Jebote, znam da sam sebična, ali ne želim više plakati, vrati se... kako ćeš ih inače čitati? Bis Irgendwann, S. ano hi kara kanjiteta futari futari futari hanaratemo kono omoi anata eto kitto todoku touri sugira kisetsuni negaiwo kakushita aiwa itsumo akana uta setsunai namida hitotsu nagaradeshi Uznemirujuće brzi prolazak mršavih vranaca dugih jezivo crnih griva što su za sobom vukli trošnu bakreno smeđu kočiju natjerao je sitna zrnca prašine da nemoćno polete zrakom i onda beživotno padnu stapajući se ponovno sa sivilom ulice. Ithryn je namršteno pratila kako nemarno jure niz usku ulicu, koja je s obje strane bila opasana nepreglednim redom prljavo sivih građevina što su napadno stršile u visinu upotpunjujući njezin grubi, neprijateljski izgled, sve dok kočija nije oštro skrenula za najbliži ugao. Mrzovoljno je prošla rukom kroz zrak i zahvatila pramen guste snježno bijele kose koji joj je nemirno zaplesao pred očima zasmetavši joj u prijašnjem pokušaju da pronikne kroz staklo, tako često neukusno zaklonjeno suviše tamnim tkaninama, u unutrašnjost kočije. Kad je već morala, željela je što prije otići za Hogwarts i odveć ludo je očekivala da će je na mjestu odmah dočekati i uobičajena horda nasrtljivih učenika. Dok su joj se pred očima stala izmjenjivati razna izobličena nacerena lica sličnog samodopadnog pogleda, u pozadini tih mračnih uspomena čula je poznate joj glasove obavijene notom okrutne mržnje i pritajenog straha kako gorljivo izgovaraju mnoštvo različitih uvreda. Zatvorila je oči kako više ne bi doživljavala to pritajeno utapajuće crnilo koje ju je okružilo i grčevito odmahnula glavom u pokušaju da otjera te sulude misli iz svijesti. Zaista, nije ih se trebalo prisjećati kad će uskoro ionako postati nešto neizbježno. Trenutak kasnije na njenim je blijedim usnicama titrao hladan osmijeh. Jer što god učinili, nisu joj mogli ništa. Oni su tek obični i nadasve bezvrijedni ljudi. Lijeno je podigla glavu i ponovno pogledala prema desnom kraju ulice kojim se sad pak tiho i odmjereno kretala mala kočija boje ugljena u koju je, kao i uvijek, tek prividno bio upregnut smeđi vranac. Za par trenutaka vranac se glatko zaustavio pred Ithryn, očekujući ulazak unaprijed određenih čarobnjaka i vještice kako bi što prije mogli krenuti za Hogwarts. ˝Točno na vrijeme˝, začula je Emilov pomalo iscrpljen glas iza sebe. Umorno se naslonivši na većeg od dvaju kovčega koje je teglio cijelim putem, dobacio joj je kratak, vedar osmijeh i skrenuo pogled svojih zamišljenih, tamnih očiju prema kočiji. Par kovrčavih pramenova ponoćno crne kose mirno mu je počivalo na sjetnom licu ističući određenu dozu nečitljivosti u njegovoj pojavi. Visoko čelo pokrivala mu je njegova najdraža pletena kapa tamno modre boje. Spustio je pogled prema prljavom pločniku tako da su mu nemirni pramenovi kose lagano zalepršali pred očima. Zapravo je bila Ithrynina. U kutku svijesti počele su mu se javljati već zaboravljene slike na prvi dan u Hogwartsu. Stajala je, pomalo odvojeno, na kraju reda uplašenih učenika prve godine. Mršava i pretjerano blijede puti s dugom valovitom kosom sjajnom poput srebra na hladnom, zimskom suncu groteskno se isticala u toj gomili djece. Nosila je tu pletenu kapu koja joj je tada skoro u potpunosti pokrivala zagasite, mračne oči. Ljudi su upirali prstom u nju, začuđeno ili podrugljivo gledajući i došaptavajući se o maloj djevojčici jezivog izgleda. A onda, dječak do kojeg je trebala stajati približio joj se sa zaraznim osmijehom na licu. Sviđa mi se tvoja kapa, rekao je nevinim glasom kakvog samo djeca mogu imati, i ja bih takvu. Djevojčica nije odgovarala, tek je nakon par dugih trenutaka polako digla pogled s poda i prodorno ga pogledala. I sada se sjetio da je imao osjećaj kao da djevojčica gleda ravno u njegovu dušu. Nakrivila je glavu tako da su joj pramenovi kose pokrili dio papirnatog lica: Stvarno? Dječakovo lijepo lice ukrasio je još širi osmijeh. Aha, veselo je zaklimao glavom. Ubrzo se i na njenim ružičastim usnicama ocrtao maleni osmijeh. Podignula je vitku ruku i skinula kapu. Evo, izvoli, rekla je pruživši mu je, darujem ti je. A zapravo je bila slatko dijete pomislio je Emil. Kad ju je par godina kasnije upitao zašto mu je tada bila poklonila tu kapu, neodređeno je odgovorila kako on nije imao ograničen um. ˝Kako je Luin?˝ upitala je Ithryn, naglo ga prekinuvši u prisjećanju, sjela je na pločnik do njega odlučivši da će pričekati dok se on ne odmori prije nego uđu u kočiju. ˝Ona je dobro.˝ odgovorio je par sekundi prekasno. ˝Ne sjeća se ničega. Valjda će se s vremenom i majka smiriti.˝ Pogled mu je opet bezazleno odlutao do kočije. Odjednom mu je lice postalo usredotočeno, a crne oči oprezne. ˝Ovaj, čini li mi se ili nešto nije u redu s ovim konjem?˝ rekao je, brzo se pridižući. Ithryn je pogledala prema njemu. U trenu kroz glavu joj je proletjela pomisao da vranac izgleda kao prazna, jeziva voštana figura koja se nije mogla osloboditi te stravične kletve i sad je dovijeka zarobljena, nepomična. Konj je doista stajao ukočeno, ni jednom se ne pomaknuvši s mjesta. Staklaste oči gledale su mu u samo jednom pravcu, čak mu je i rep bio kao prikovan uz tijelo. Znala je da konje začaraju tako da se čim izađu iz vidokruga bezjaka pretvaraju u ono što zapravo jesu, testrale. Ali... ˝Nikad prije nisu stavljali ovako jaku čaroliju na njih. Čemu to?˝ upitala je tiho, okrenuvši se prema Emilu koji je još uvijek napeto zurio u vranca. ˝Pa... jedini način kojim se može doći do Howartsa je da ili točno znaš gdje je i aparacijom, putoključem ili metlom dođeš u njegovu blizinu, ili prvog devetog testralima odletiš tamo.* Možda su mislili da će ove godine netko pokušati na taj način doći do njega, netko tko ne bi smio biti tamo... pa su ih začarali jače nego inače, kako bi mogli odrediti tko točno ulazi u kočiju i spriječiti iste.˝ ˝Ljudska glupost, uzeli su mu dušu˝, hladno je odvratila. Prišla je konju i nježno prošla svojim malenim dlanom niz njegovu dugačku grivu, neobične pepeljaste boje. ˝Lle desiel˝, pjevno je prošaptala, kristalno čistim, nestvarnim glasom na melodičnom jeziku kojeg obični smrtnici ne bi razumjeli, oslonivši pritom mramorni obraz uz njegov topao vrat. Oko visokog čela stali joj se meko vijoriti svileni pramenovi kose, pogled joj je bio dalek, izgubljen, ali se nešto tajanstveno sjajilo u nepreglednim dubinama tih zagasitih, ljubičastih očiju. I kao da je ta drevna moć što se oduvijek nalazila ukorijenjena duboko u njoj, jedva čekala izaći, počela je kao zastrašujuća, neprobojna, smrtnom oku nevidljiva barijera kružiti oko nje. Emil je iznenađeno udahnuo, konj se zapravo počeo opet micati kao da nikad i nije bio začaran. ˝Mislim da je sada bolje˝, prošaptala je Ithryn i lagano se, na prstima odmaknula od vranca. ˝Ali, kako ti je to uspjelo? Poništiti onako jaku čaroliju. To je bila demonska magija... ?˝ upitao je Emil, promatrajući kako konj visoko podiže svoju lijepu, ponosnu glavu na što je i glasno zarzao. ˝Ne bih znala˝, slegnula je bezizražajno ramenima i okrenula se kako bi podignula svoj kovčeg boje potočnice. ˝Samo sam ga htjela osloboditi.˝ Emil je nešto nerazumljivo promrmljao, nervozno se mršteći i sam je podignuo svoj kovčeg u kočiju, dok su mu se u mislima izmjenjivala razna pitanja bez odgovora. Ithryn je, ušavši u nju, odmah sjela uz široki prozor koji je bio obrubljen otrovno zelenim zastorima na kojima se utkan nalazio simbol Slytherina oslonivši pritom hladno čelo na njegovu glatku, staklenu površinu. Unutrašnjost kočije bila je magično proširena, a kako bi boravak u njoj bio što ugodniji u sredini se nalazio mali stol od mahagonija za nijansu svjetlije zelene boje. Po sjedalima su neuredno bili razbacani smaragdno zeleni jastuci različitih veličina, presvučeni satenom i ukrašeni nizovima bijele čipke. U zraku se osjećao jak, ali ugodan miris cimeta što se širio kako su gorjele male, uljane svijeće koje su lebdjele u crnim kutovima. Nakon što je Emil tiho zatvorio vrata za sobom vranac je krenuo, u galopu ostavljajući mutne obrise visokih građevina za sobom. Gledala je kako jure uskim ulicama Londona sve dok i njega nisu ostavili daleko za sobom, a vranac se pretvorio u krilatog, mršavog konja s oštrim zmajskim licem i sjajnim, bijelim očima što su prazno gledale ispred sebe dok se polako penjao sve više i više uvis. Iako su bili obavijeni čarolijom iluzije, testral je svejedno letio između vunenih, runastih oblaka svjetlucave ružičaste boje, a sve oko njih postalo je zbunjujuće maglovito i mutno. Pretpostavila je da će prije sumraka stići u Hogwarts. Ithryn je odvratila pogled od neba i shvatila da Emil sjedi na podu kočije, s nogama prebačenim preko zaslona jedne od manjih stolica dok je u rukama držao komad zgužvanog, sivkastog papira koji je nalikovao pismu, usmjerio ga je prema svijetlu jedne od mirisnih svijeća. Razabrala je slabo vidljive crte ispisane tankom crnom tintom koje su tvorile elegantan, vitičast rukopis. Nije joj trebalo dugo da shvati što piše u njemu. ˝Emile, odakle ti to?˝ upitala je s neobičnim prizvukom u glasu. ˝Našao sam ga maloprije u Luininoj sobi dok sam gledao kako je ona. Ne razumijem što znači pa sam samo pretpostavio da je to neka njena šala, ali sada... čini mi se da neobično sliči onome što si izgovorila˝, rekao je smireno i pružio joj pismo. ˝Možda ćeš ti razumjeti.˝ Ithryn ga je prihvatila svojim dugim, hladnim prstima. Trenutak je prazno zurila u nj, a onda joj je ruka zadrhtala i pismo ispalo iz nje bešumno se spuštajući na tlo. Automatski je reagirala i podignula ga, a prozirnim licem razlio joj se jezivi, ledeni osmijeh. ˝Mani uma lle merna ten' ta? Lle ume quel. Tenna' san'˝, zvonko je pročitala s papira, a onda napravila kratku stanku u kojoj je ponovno skrenula neodređen, izgubljen pogled prema nebu koje se sada raspadalo u paletu najrazličitijih boja pod bliještećim zrakama sunca. Okrenula se prema Emilu i lagano mu dobacila pismo koje je on bez muke uhvatio. ˝Nažalost, ne znam značenje tih riječi, jedino što sam razumjela je potpis na kraju, E. R.˝ ˝Da, to je i meni upalo u oči˝, rekao je zaigranim glasom koji je ipak sadržavao primjetnu notu razočaranja. ˝Ali ne poznajem nikoga pod tim inicijalima, što je valjda normalno jer se očito radi o demonu.˝ Nagnuo se naprijed prema njoj i pogledao je velikim, molećivim očima koje su ipak djelomično sakrili pramenovi svileno crne kose: ˝Sad, ipak sam uvjeren da znaš nešto više od mene pa zašto mi ne bi rekla, Ryn?˝ Ithryn se zavalila dublje među meke, satenske jastuke i prigušeno nasmijala s određenom dozom prijezira, podignuvši ruku kako bi poravnala nepravilne nabore na svojoj ispranoj, crvenoj majici. ˝Imaš pravo, pretpostavljam. Mogu osjetiti nešto više u tom pismu, a to je da, tko god da ga je napisao,˝ hladno je pogledala prema njemu ˝ima zastrašujuće veliku moć.˝ Emil je na trenutak zanijemio, a onda je iz njega provalilo ogorčeno pitanje: ˝Ako je tako, što je to pismo radilo u sobi moje sestre?! Neće valjd--˝ ˝Ne, tvoja sestra nije u opasnosti˝, tiho ga je prekinula.˝Pismo je očito upućeno demonu, a ne čovjeku. Samo čini se, pisac ne zna da je taj demon već prije otišao odavde.˝ Zamišljeno je stala prevrtati uvijeni pramen kose među blijedim prstima. Emil je također razmišljao o pismu, samo su njegove misli otišle u sasvim drugom smjeru. ˝Ne misliš li da je jednako tako moguće da je upućeno tebi?˝ upitao je oprezno. Pogledi su im se na kratko susreli, ali Ithryn je trepnula i samo skrenula pogled, ne odgovorivši. Ostatak vremena proveli su u ispunjenoj tišini, zabavljeni vlastitim mislima sve dok nije došlo vrijeme da obuku pelerine jer se testral spremao spustiti pred velebnim, željeznim vratnicama Hogwartsa. Vani se svileno, krvavo sunce još uvijek ocrtavalo daleko na mračnom horizontu lijepih zagasitih boja, tek mu je povremeno koji gusti, bijeli oblak stao na utabani put prema zapadu i beskrajnim dolinama što su se tamo pružale u nedogled. Kočija se nastavila, zavojitim i vijugavim prilazom, uspinjati do glavnog ulaza u dvorac, usput prolazeći kraj mirnog, zrcalnog jezera u kojem su se ogledale guste modrozelene krošnje drveća Zabranjene šume što su se poput zvonca njihale u ritmu neprimjetnog povjetarca. Uskoro je kočija stala i izašli su pred velikim hrastovim vratima dvorca ispred kojih se nalazila skupina glasnih, brbljavih Ravenclawa koji su se također tek dovezli. Kad su Emil i ona htjeli proći pokraj njih iz skupine je istupila djevojka s bujnim smeđim kovrčama što su joj slobodno padale niz ramena okružujući tamno lice i plave oči u kojima se jasno nazirala pakost, a na tankim usnama titrao je podrugljiv poluosmijeh. ˝Pa ne mogu vjerovati, zaista te nisam očekivala vidjeti i ove godine˝, rekla je djevojka dok joj se licem širio zloban osmijeh, a Ravenclawci iza nje počeli glasno ceriti. ˝Stvarno ne znam zašto dozvoljavaju da ovakva kopilad pohađa našu školu.˝ ˝Hej, da sam na tvojem mjestu ne bih je ljutio. Ona ti obožava meso, znaš,˝ obratio se Emil djevojci povjerljivim tonom ˝a danas nije ručala.˝ Djevojka je ustuknula, na trenutak joj se na licu jasno očitao izraz šoka i nevjerice, ali se ubrzo pribrala i brzo dobacila nešto što je zvučalo kao uvreda, okrenuvši se da bi krenula sa svojim prijateljima u predvorje. Emil se slatko smijao za njima, a Ithryn je nezainteresirano okrenula očima. Ušli su u golemo predvorje u kojem su živo gorjele baklje stvarajući rasplesane sjene na kamenim zidovima i jasno odjekivali njihovi koraci, uputivši se u Veliku dvoranu iz koje je dopirao ugodan miris topline. Nebrojene svijeće lebdjele su zrakom nad četiri dugačka, ali tek napola popunjena domska stola na kojima su blistali još uvijek prazni zlatni tanjuri i pehari. Iznad njih se na začaranom stropu održavalo tamno nebo sad već s pokojom bijelom zvijezdom srebrnastog sjaja. Uputili su se prema Slytherinskom stolu i sjeli za prazniju polovicu. Nisu trebali dugo čekati da prilično mali red učenika prve godine stupi u Veliku dvoranu predvođeni profesorom Porlockom, zamjenikom ravnatelja. Profesor Porlock bio je visoki muškarac, prorijeđene crne kose i sijedih brkova s lukavim sivim očima i šiljastim, blijedim licem. Predavao je Preobrazbu i, iako je zapravo bio tek zamjenik ravnatelja, svi su znali da upravo on o svemu određuje i vodi ovu školu, svi osim samog ravnatelja. Ithrynin pogled odlutao je preko prvog djeteta koje je upravo na glavu stavljalo klobuk do profesorskog stola za kojim je sjedio ravnatelj Wilcox. Bio je izuzetno mal, jedva je sezao do ruba visokog stola, čupava bijela kosa isticala je njegovo izrazito rumeno lice, a velike okrugle oči boje različka koje su u dosadi vrludale po cijeloj dvorani nisu odavale dojam posebno sposobnog čovjeka. ˝Hm, začarati one vrance mogao je samo netko od osoblja Hogwartsa, a to nije bio stari Wilcox. Znači da je to zasigurno Porlockovo djelo.˝ istaknuo je tiho Emil, i sam je promatrao profesorski stol. ˝Nešto se dogodilo, inače to ne bi učinio.˝ Ithryn se složila s njim, jer ako ništa profesor Porlock bio je izrazito promišljen i kritičan čovjek, uvijek je djelovao s određenim razlogom. Pogled joj je još uvijek lutao profesorskim stolom, a sada se zaustavio na čovjeku tvrdog, ispijenog lica koje je neuredno okružila razbarušena, žućkasta kosa. Pogled hladnokrvnih svijetlo zelenih očiju koje su ponekad znale poprimiti sličnu žutu boju uperio je ispred sebe, činilo se da o nečemu pomno razmišlja. Bio je to profesor Parson, profesor Povijesti magije. On je uvijek bio u pozadini, neprimjetan, nikad ga ni za što nisu tražili, a niti se on sam ikada ponudio. Tok njezinih misli prekinulo je suho nakašljavanje ravnatelja, spremao se održati pozdravni govor. Ustavši, nespretno je posrnuo, no mladi profesor Čarobnih napitaka koji je sjedio odmah do njega smjesta mu je pomogao podignuti se pa je, zahvalivši se, započeo. ˝Ovaj, da, dobrodošli svi stari i novi učenici. Hm, lijepo vas je vidjeti ovako na okupu˝, zastao je kako bi se veselo zahihotao tako dobroj dosjetci. ˝Eh, pa želim vam dobar tek! I sretno svima... i lijepo školovanje!˝ vedro je nadodao zaklimavši glavom, i dok mu se većina učenika stala smijati, samo su se učenici prve godine međusobno zbunjeno pogledavali jer još nisu bili upoznati s naravi svojeg novog ravnatelja. Tada se, kao i uvijek, digao profesor Porlock da održi svoj vlastiti govor koji se u mnogočemu razlikovao od ravnateljeva, a dvorana je u trenu utihnula. Ithryn se odsutno naslonila na stol, meki bijeli obrazi mirno su joj počivali na hladnim dlanovima. Obično nije slušala njegove govore, ali kad ju je nakon pet minuta Emil upozorio da posluša odvratila je pogled od male pukotine u kamenom zidu i ponovno pogledala prema profesorskom stolu. ˝ ...ne trebate se brinuti, to je bila nužna mjera opreza. Zamolio bih vas također da navečer od šest sati ne izlazite iz dvorca, a najbolje bi bilo da ostanete u svojim Društvenim prostorijama. Ponovno vas upozoravam da si trenutno ne možete dopustiti neopreznost. Mračna su vremena na pomolu.˝ završio je nešto tiše, ali ipak dovoljno glasno da ga čuje skoro svaki zaprepašteni učenik. Sjeo je na svoje mjesto, kružeći ozbiljnim pogledom po cijeloj dvorani u kojoj su gotovo odmah započela došaptavanja o tome što su upravo čuli. ˝Je li rekao zašto to misli?˝ upitala je Ithryn Emila, iako je nije nimalo zanimalo o čemu se točno radi. ˝Nije, ali, ovaj, ne znam da li je to slučajnost, ali dok je govorio pogled mu se često zaustavljao na tebi˝, prošaptao je nervozno. ˝Iako ne vidim kakve bi to veze moglo imati s tobom.˝ ˝Možda nema veze sa mnom˝, rekla je sada već pokazujući veću zainteresiranost, u ljubičastim očima pojavio joj se stravično stvaran okrutan odsjaj, a na blijedim usnicama zatitrao joj je mračan poluosmijeh. ˝Možda ima veze s demonima.˝ *Malo improviziram, zamislila sam tako da u vremenu kada se zbiva radnja (oko 150 godina nakon osnutka Hogwartsa) nije bilo Hogsmeadea, a Hogwarts još uvijek nije najpoznatija škola čarobnjaštva pa vrlo malo ljudi zna za njegovu lokaciju.  |
