|
Dnevnik.hr ***
Time's fallen
The mouth of the Just shall ©opyright protected. credits
xxxxx |
Nah - für immer da
Daleko na obzorju nebo je počelo poprimati svilenkaste, ružičaste tonove naznačujući početak lijepog, ljetnog dana. Prohladan vjetar raspršio je tmurne, crne oblake ostavljajući za sobom monotonu maglu koja je okružila osamljene kućice sela. Posljedice trodnevne oluje bile su još uvijek vidljive i većina je seljaka odlučila, u rano praskozorje, izaći i zgražati se nad štetom koja je nastala vjerujući da su bolje prošli od svojeg susjeda. Na crkvenom tornju otkucala su četiri sata ujutro. Magla oko obližnjeg groblja je postala gušća upijajući sve zvukove kretanja. Suhi, brončani list lagano je zatreperio pod daškom vjetra, a potom se ponovno umirio na hladnoj nadgrobnoj ploči. Redovi uredno održavanih grobova pružali su se u niz sve do kraja koji je predstavljao zapušten brežuljak. U kontrastu sa grobljem još se više isticao. Visoka, neukrotiva trava rasla je na njemu, nitko već godinama nije kročio tuda. Razlog tome je bio tisućljetni hrast koji je zauzeo cijeli vrh brežuljka. Kvrgav i savijen, guste zelenkasto modre krošnje ulijevao je strah u kosti. A taj strah je povećavala i legenda kojom su stare babe običavale strašiti lakomislenu djecu. Govorilo se da je na tom mjestu, čarolijama vezan za hrast, umro demon. Nitko nije znao razlog njegovog umorstva. Tek su oni najstariji u selu tvrdili da je razlog vrijedan predmet koji je mladi demon ukrao od ljudi zbog čega je morao platiti, životom. Vjerovalo se da njegov zli duh još uvijek obitava tuda, tražeći osvetu. Za zaštitu ljudi su, davno prije, hrast ogradili različitim talismanima. Otada nitko se nije usudio pretjerano približiti brežuljku. Sve do posljednjih trinaest godina. Ithryn je obožavala provoditi vrijeme ležeći sakrivena u visokoj travi, nad tamnom sjenom hrasta. Nije se obazirala na raspadnute papirnate trake išarane čudnim slovima za koje je pretpostavljala da su stare više stotina godina. Nije se obazirala ni na priče koje su kružile o tom mjestu, štoviše zbog njih je i dolazila tu. Pomisao da bi mogla sresti zloduha nasmijavala ju je. Dane je provodila ležeći na travi i brojeći oblake ili kišne kapi, a noćima bi se zavukla na tavan kuće. Davno je prestala prelistavati knjige ili razgledavati čudesnu zbirku čarobnih napitaka koji su tu skupljali prašinu. Ništa od toga nije moglo dovoljno dugo zaokupiti njezinu pažnju. Možda se nekome takav način života činio besmislen, ali Ithryn, kojoj je na raspolaganju bila cijela vječnost, je bio prilično zadovoljavajući. I da nije bilo Agathine potrebe za obrazovanjem vjerojatno se nikad ne bi ni makla s te točke. Agatha je, naime, inzistirala na Ithryninom pohađanju Hogwartsa, više od svega cijenila je učene i školovane ljude. I iako je dosada uspjela preskočiti dvije godine školovanja, Ithryn nije vidjela načina kako bi se izvukla ove, šeste godine. Nije voljela Hogwarts. Zapravo nije voljela ljude u njemu. Unatoč tome što u to vrijeme nije bio najpoznatija čarobnjačka škola u Britaniji za njene pojmove je bio prenapučen. Nakon što je oštar zvuk crkvenog zvona poremetio sablasnu tišinu groblja, Ithryn je ustala. Šum lišća i zavijanje ledenog vjetra natjerali su je da zadrhti. Rukama je poravnala nabore širokih crnih hlača čiji su rubovi pokrili njezina mala bosa stopala. Nesvjesno, to je uvijek radila kad bi osjetila nešto. Izvila je blago ružičaste usnice u pomalo zastrašujući osmijeh. Zar se boji napada duha starog sto godina? Preko volje zatvorila je oči pohlepno udišući zrak, a zatim se umirila. Osluškivala je znajući da joj je osjetilo sluha najizoštrenije. I ponovno je, nepogrešivo, osjetila; opasnost. Naglo je otvorila oči i nadljudskom brzinom preskočila oronule daske koje su nekada bile ograda koja je odvajala hrast od ostatka brežuljka. Magla se još uvijek vukla po popločanom tlu groblja čineći njezine hitre, lagane korake nečujnim. Pramen bijele kose zaigrao joj je pred bezizražajnim ljubičastim očima. Nije znala zašto to čini, nitko ju nije slijedio. Ali nije mogla usporiti korak. Nije mogla stati. ˝K vragu.˝ Njezin se hrapav glas grubo odrazio od tišine puste ulice. *** Prve zrake jutarnjeg sunca obasjale su mali dnevni boravak, u koji su, u čudnom rasporedu, bili nagurani trosjedi i dvosjedi pokriveni čipkastom tkaninom neuobičajene narančaste boje. Slatkast miris limuna miješao se sa prozračnim mirisom cjepanica koje su gorjele u nakićenom kaminu. Poredane na njemu u redu od manje prema većoj pri igri svijetla caklile su se prozirne, tamno plave bočice ispunjene otrovnom tekućinom. Agatha je obožavala otrove. ˝Sve je spremno.˝ Agatha je iskosa pogledala Ithryninu mršavu figuru dok je ova prosipala zeleni prah u vatru. Uzdahnula je. Vjerovala je da je Hogwarts trenutno najbolje što joj se može dogoditi. ˝Pa. Vidimo se.˝ Ithryn je pomalo nespretno uhvatila ručku svog plavkastog kovčega vukući ga prema kaminu. Tiho je izgovorila ime odredišta. Oklijevala je na trenutak, a zatim je teškim korakom prešla među visoke zelene plamenove i iščezla. ˝Čuvaj se, dijete drago.˝ Još je par trenutaka Agatha nepomično stajala tupo buljeći u vatru, a zatim se okrenula i žustrim korakom prešla razmak između dnevnog boravka i kuhinje u namjeri da si spravi doručak. *** Ithryn je zakašljala. Nogama je udarila o tvrdo, hladno tlo ne gubeći pritom ravnotežu. Nepoznati miris vanilije mreškao joj je nosnice. Pogledala je uokolo tražeći nešto što bi joj reklo da nije izašla na krivom ognjištu. Nalazila se u tamnoj prostoriji visokih, kamenih zidova. Većina je predmeta bila u mraku, jer su jedina dva prozora u kutu bila zaogrnuta dugačkim, ljubičastim zavjesama. Ništa u toj prostoriji nije joj se činilo poznatim. Okrenula se na peti i već ovila svoje blijede prste oko dugačke, starinske ručke vrata kad su se ona naglo otvorila. Ustuknula je par koraka pred osobom koja je stajala na njima ne prepoznavši je u prvi mah. Emil joj se nasmijao svojim iskrenim, širokim osmjehom. Pramenovi poluduge crne kose padali su mu preko bezbrižnih, tamno smeđih očiju u kojima je, na trenutke, svjetlucala dječja zaigranost. ˝Ryn, dobrodošla!˝ Njegov dubok, blag glas natjerao ju je da se osmjehne. Bila je to njegova fora zvati je Ryn. Ne samo kao nadimak, već zato što je Ithryn demonsko ime koje joj je nadjenuo otac. A kako je ona polu-demonka Emil ju je zvao ˝polovicom˝ imena, Ryn. ˝Ah. Vidim da si se u ova tri mjeseca naučila i smijati. Dražesno.˝ rekao je obgrlivši je jednom rukom dok je drugom posegnuo za njezinim kovčegom. Oduvijek se pitala zašto je grli tako plaho. ˝Gdje smo? Ne sjećam se one prostorije.˝ upitala ga je kad su stupili u dugački hodnik u koji se ipak probilo danje svjetlo kroz prozirna stakla visokih prozora. ˝Pa i ne bi se trebala sjećati s obzirom da tamo nikad nisi ni bila.˝ neodređeno joj je odgovorio. Ithryn je slegnula svojim malim ramenima. Zatvorila je oči slijedeći ga tek po zvuku njegovog poletnog hoda. Emil je živio s obitelji u bezjačkom predjelu Londona. Njegovi roditelji su bili bezjaci i, koliko je Ithryn mogla primijetiti, prilično bogati. Emil im nikad nije rekao da je djevojka s kojom se druži demon, smatrao je to tek nepotrebnom činjenicom. Doduše, bio je, sasvim sigurno, jedini čarobnjak koji tako misli. Nikad mu se, zapravo, nije zahvalila zbog toga. |
