|
Dnevnik.hr ***
Time's fallen
The mouth of the Just shall ©opyright protected. credits
xxxxx |
Und der Wind singt lalala
Iako je bila sredina mjeseca kolovoza tipične jesenske kiše već dva dana neprestance su uništavale povrtnjake vrijednih mještana malog sela na samom jugu Škotske. Ni po čemu to selce nije bilo drugačije od većine ostalih, možda tek zbog svoje blizine Edinburghu bilo je posjećenije. Ali čak je i taj seoski turizam izostao ovih dana. Činilo se da život prestaje u toj okolici kad započnu dosadne i tmurne jesenje kiše. I oni najuporniji zastali bi već pri samom pogledu na duboke, blatnjave ceste koje su bile jedina poveznica između njih i ostatka svijeta. Jedina osoba koja je uživala u takvom vremenu bila je Ithryn. Mršava prilika, zaogrnuta tek laganom sivkastom pelerinom koja joj je sezala jedva do ogoljelih koljena, sjedila je na tvrdoj prozorskoj dasci glave naslonjene na glatko staklo pokušavajući zaspati. Ithryn Ailinel Moon lupila je malom šakom o prozorsko okno. Shvatila je da to neće biti moguće, kao uostalom ni u zadnjih par godina. Nije se, zapravo, sjećala kad je zadnji put zaspala. Razlog tome je najvjerojatnije bila njezina miješana krv. Bila je polu-čovjek. Drugom polovicom kolala je demonska krv. A demoni, za razliku od ljudi, nisu trebali san, nisu vidjeli mira u bezazlenom sanjarenju. U mnogo čemu razlikovali su se demoni od ljudi, a Ithryn je naslijedila većinu njihovih osobina. Taj lagan, nečujan hod, usklađenost i brzinu pokreta. Način na koji su ubijali svoje žrtve. Te varljivu i prijeku ćud. I u izgledu odudarali su od uobičajenog. Najčešće se radilo o bijeloj, svilenkastoj kosi i crnim ili pretežito žutim očima. Neki su pak, kao i Ithryn, imali zagasito ljubičaste oči. Ona ih je naslijedila od svojeg oca, Toriana Ruina. A njezin otac je bio demon, potjecao je iz plemenite porodice Ruin koja je, stoljećima prije, zagospodarila jedinim preostalim plemenom demona u Velikoj Britaniji. Bio je lijep, ponosan, uspravnog držanja, a ipak drugačiji. Čovjekoljub. Dok su ostali demoni prezirali ljude, bilo bezjake ili čarobnjake, on je bio fasciniran njima. Želio je doznati više od onoga čime su mu trovali um od malih nogu. I tako je upoznao Hannu. Hanna Moon, Ithrynina majka, živjela je u Sjevernoj Irskoj, u blizini prebivališta plemena demona. Bila je to krhka ženica, nježna i boležljiva. Krasila ju je osobina vječite znatiželje, nikad nije posustajala, ali nije poznavala granice... Zaljubila se u Toriana i rodila mu dijete, malu polu-demonku. Otada je prošlo dugih šesnaest godina, a Ithryn su sjećanja na njih već odavno izblijedjela. Torian je umro, po demonskom računanju, vrlo mlad, nerazjašnjenom smrću. Tijelo mu nikad nije pronađeno. Ubrzo nakon toga i Hanna je podlegla smrti, od bolesti koju čarobnjaci nisu umjeli imenovati. I Ithryn je, ne napunivši ni četiri godine, ostala sama na svijetu. I da nije bilo Agathe tko zna kakva bi bila njezina sudbina. Agatha Boleyn je bila prijateljica njezine majke, moglo bi se reći da ju je pomalo obožavala. Iako joj to nikad nije otvoreno priznala Ithryn je znala da je Agatha mrzila njezinog oca. Nije shvaćala, ili nije htjela shvatiti da je Torian drugačiji. Nakon Hannine smrti uzela je Ithryn pod svoj krov preselivši se u drugu kuću u Škotskoj. Voli Ithryn, iako ne onoliko koliko je voljela Hannu. *** Dugi, bijeli prsti klizili su joj po hladnom staklu prozora na kojem se održavala trepereća svijetlost male uljane svijeće. Oči su joj bezizražajno letjele s tamnog drveća koje je okruživalo kuću do gustih, crnih oblaka koji su nečujno kružili tamnim nebom. Ithryn je začula škripanje drvenih stuba, pod nečijim teškim koracima, koje su vodile do njezinog skrovišta. Ugledala je pogrbljenu, staračku priliku umotanu u tri-četiri marame kričave boje. Slaba svijetlost svijeće obasjala je Agathine živahne, blijedo zelene oči, sijedu kosu skupljenu u nisku punđu, te par sijedih pramenova koji su joj uokvirili smežurano lice. Zastala je, pogleda uperena prema Ithryn. Izvila je tanke, ljubičaste usnice u iznenađen polu osmijeh. ˝Ailinel, što radiš ovdje?˝ Ta neskrivena nota uplašene iznenađenosti natjerala je Ithryn da odvoji pogled od mračnog neba. Svojim ljubičastim očima tražila je razlog u njezinim zelenim. ˝Ne želim ići.˝ Napokon, odgovorila je na Agathino pitanje. ˝Molim? Pa nisam ni rekla da...˝ Ithryn je uzdahnula. Ustavši sa neudobne prozorske daske podrugljivo se nasmiješila njezinom zbunjenom izrazu lica. Ljudi su tako glupi. Radnja priče se odvija oko 150 godina od osnutka Hogwartsa. Sretan Uskrs! |
