|
Dnevnik.hr ***
Time's fallen
The mouth of the Just shall ©opyright protected. credits
xxxxx |
Sorae!*
Za mog Medića. Krvavo crveno Sunce ocrtavalo se na horizontu, koji se, prošaran rubidinim tonovima svjetlosti, činio nestvarno dalekim. Tek ponegdje skriveno crnim, teškim oblacima još je uvijek tupo i neumoljivo obasjavalo London. Iako je drvena kazaljka na starom zidnom satu sad već odavno prešla oguljenu brojku osam, staklaste sunčane zrake nisu dopuštale čarima noći da zavladaju nad tim djelićem zemlje. Emil je mrzio to otegnuto čekanje na varljivu noć. Nervozno je lupkao dugim prstima po metalnoj ogradi balkona svoje sobe, povremeno spuštajući pogled prema tamnom vrtu i zahrđaloj ljuljački u njegovu kutu. Nikad mu nije bila posebno draga ta ljuljačka, ali njegovi je roditelji iz sentimentalnih razloga nisu željeli maknuti. Tiho tapkanje bosih stopala stopilo se sa šumom rasplesanog vjetra što se zapletao o guste krošnje drveća. Ithryn se naslonila na zelenu ogradu balkona. Meki, blijedi obrazi počivali su joj na hladnim dlanovima. ˝Smiri se.˝ ˝Trebali smo otići odmah ujutro. Zašto nismo?˝ odvratio je Emil, pomalo pretjerujući u pokušaju da zvuči ogorčen njezinom idejom. ˝Podsjeti me ponovno, Ryn, zašto nismo?˝ Letimičan osmijeh prešao je njezinim mirnim licem. Prošla su tri beskrajno duga dana otkako se doselila kod Laneovih. I kao i svaki put dotad Emilovi roditelji su se prema njoj odnosili s odviše naglašenom ljubaznošću, vjerujući da je uzrok njezinog ustrajnog odbijanja ljudskog društva još uvijek postojeća bol od gubitka roditelja. Zbog njih ta tri dana nije izlazila iz svoje, purpurno ljubičaste, sobe. Nije uspijevala izdržati dulje od potrebnog u njihovoj prisutnosti. Emilu to nije posebno smetalo, iako s vremena na vrijeme ju je izvlačio iz sobe, bilo da zure u nebo na travnatoj podlozi vrta, ili pak, kao u ovom slučaju, odu zajedno do Zakutne ulice. Pristala je pod uvjetom da idu navečer. ˝Ovako je bolje˝, spokojno je odgovorila. Pod zakriljem noći bila je zaštićena od optužujućih ljudskih pogleda, od prestrašenih uzdaha i očitih prelaženja na suprotnu stranu ulice. Uspravila se, pogleda uperena u prljavo nebo, i udahnula noćni zrak. Pluća joj je ispunio oštar, ledeni osjećaj; lagano je zadrhtala. ˝Napokon idemo?˝ upitao je Emil, ne očekujući odgovor. Brzim, dugim koracima zaobišao je Ithryn, koja je sad sjedila prekriženih nogu na glatkom kamenu, i otvorio vrata balkona dopuštajući pritom širokim snopovima svjetlosti da se nemarno prospu po njegovom uglatom dnu. Iznenadan, zaglušujući zvuk tupog udarca tijela o pod ispunio je tihu noć, tjerajući ga da se ponovno okrene prema vrtu. Nemirno se zaustavio na staroj ljuljački, koja se tek nedužno njihala pod naletima plahog vjetra; nervozno je zagrizao donju usnicu. Bez upozorenja grubo je ovio tamne prste oko Ithryninog zapešća, snažno je povukavši prema naprijed. ˝Dođi!˝ Bez razmišljanja ga je pratila, preko ograde, u nestvarnu tamu. Iako je između balkona i tla bila poprilična udaljenost dočekala se na nogama bez posrtaja. Preletjela je pogledom po velikom, uredno održavanom vrtu zaustavljajući ga na mjestu gdje je trebao biti Emil. Par trenutaka je samo blijedo promatrala malo udubljenje u zelenkasto modroj travi, sve dok je u stvarnost nije vratio zvuk njegovog glasa. Emil se polako vraćao prema njoj sa malom uspavanom djevojčicom u naručju. Lice mu je bilo namršteno, u očima se oslikavala zabrinutost. Plavi uvojci lijeno su padali djevojčici niz nježno lice, tek djelomično prekrivajući ružnu, tamnoljubičastu modricu na njezinu papirnatom čelu. Luin je spavala dubokim snom u bratovu naručju. ˝Opet hoda u snu. I to uvijek prema istom mjestu!˝ rekao je izgubljenim glasom. Pomislio je kako je ponovno nitko nije primijetio. ˝Čudno, zar ne?... a vrata njezine sobe uvijek su zaključana.˝ Ithryn nije odgovarala. Misli su joj odlutale nekamo drugo. Tražila je na njemu naznake nečega što bi trebalo ukazati da je upravo skočio sa udaljenosti koja bi, možda, mogla biti pogubna za ljude. Petnaest minuta kasnije Emil i ona su ušli u polupraznu gostionicu Šuplji kotlić. Njezin vlasnik je iza šanka energično brisao čašu. Tek ih okrznuvši bezizražajnim pogledom, nastavio ju je čistiti dok su njegovi isušeni obrazi poskakivali u istom ritmu. Ithryn je začula tiho, pakosno mrmljanje prolazeći pokraj pogrbljenih prilika za šankom. Ubrzala je korak. Izašli su na prohladno malo dvorište iza zgrade. Emil je izvadio štapić i kucnuo njime jednu opeku u zidu, u kojem je gotovo istog trena nastao prolaz što je vodio do popločane Zakutne ulice. Dugi niz malih, zbijenih trgovina nepravilno se pružao niza nj. Većina ih je još uvijek bila otvorena, iako se Sunce sad već odavno stopilo sa olovno teškom tamom na zapadu. Kroz zatamnjene izloge nazirali su se različiti predmeti; zbirke čarobnih formula, rabljeni kotlići i ofucane pelerine. ˝Hoćemo prvo ondje?˝ upitala je Ithryn, pokazujući prema obližnjoj trgovini čiji je izlog bio ispunjen praznim kavezima kojima je mjestimično nedostajalo pola zaobljenih rešetaka. Iznad izloga je velikim, ponoćno plavim slovima pisalo: Starobilj. ˝Trebala bih kupiti Agathi neku biljku.˝ ˝Ovaj... možda je bolje da se razdvojimo?˝ odgovorio je Emil proučavajući nazubljeni vršak izbijene rešetke na jednom od kaveza. ˝Tako ćemo prije završiti˝, dodao je vedro, vidjevši njezin pogled. Nasmiješeno joj je mahnuo u znak pozdrava. Ithryn je ostala stajati na mjestu sve dok mu se obrisi nisu izgubili u svilenkastoj tami. Tiho je ušla u trgovinu i zatvorila vrata za sobom. Bila je to omanja prostorija niskog stropa, obasjana treperavim svjetlom svijeća. Sa unutrašnje strane izloga nalazila se polica od ebanovine na kojoj su se redale različite vrste biljaka lončarica. Nasuprot njima njihali su se teški tamni kavezi, raznolikih veličina, ovog puta u potpunosti čitavi. Iz nekih se čulo zloslutno cičanje. ˝Dobra večer!˝ Iza jedne poveće biljke zlatnožutih cvjetova pojavila se tanahna prilika mlade žene. Slapovi guste, crvenkasto-smeđe kose padali su joj niz uska ramena. Lice joj je bilo blago, oči okrugle i znatiželjne. Na trenutak je zastala kad je primijetila Ithryninu pojavu. Promotrila ju je s neskrivenim zanimanjem, bez onog vidljivog straha na licu što je obično krasio ljude kad bi je ugledali. Ithryn je odlučila prekinuti zamornu tišinu koja je nastala. ˝Trebala bih biljku imena 'Crvena prašina'.˝ Prodavačica je djelovala zbunjeno njezinim zahtjevom, no već se u sljedećem trenutku pribrala i rekla: ˝Oh da, svakako.˝ Lagano se okrenula na peti i izvježbanim pokretom ruke dohvatila najbližu biljku sa police. Imala je guste smaragdno zelene listove, igličastih vrhova, među kojima su se tek mjestimice nazirali slatkasti, blijedo-crveni cvjetovi. ˝Znate, ovo vam je rijedak primjerak. Vrlo ju je teško uzgojiti, jer raste samo na obroncima nekih planina, ali je zato iznimno korisna. Zimi vam njezini cvjetovi poprime onu pravu, intenzivno crvenu boju, a mjesec dana nakon toga stvara mirišljavi prah. Doduše, u malim količinama, ali dovoljno da se od njega naprave ponajbolje masti za iscjeljivanje.˝ raspredala je prodavačica očito ne primjećujući da je Ithryn ne sluša. Ona se pak zagledala u jedan od kaveza u mračnom kutu prostorije u kojem je prebivao oveći pauk dugih, četkastih nogu, boje otrova. Približila mu se, prelazeći bijelim prstima po hladnom metalu. Na zidu iza kaveza nalazio se ofucan, ali čitljiv tekst. Zelenodlaka tarantula spada u jedne od najslabije istraženih nemani što krstare ovim predjelima. Kao razlog tome valja navesti da su tek rijetki oni koji su uspjeli doći do njihova legla. Te tarantule, koje mogu poživjeti nešto više od deset godina i narasti do veličine ljudske šake, svoja prebivališta, duboko u šumama, zaštićuju iznimnom otrovnom paučinom koja se pokazala neprobojnom za određene vrste magije. Plijen, u koji ubrajamo ptičja jaja, kukce i poneko bilje, love kliještama, a ako osjete opasnost ispuštaju otrov što dovodi do trenutnog omamljivanja, ili smrti, ovisno o vrsti žrtve. Ipak, slaba rasprostranjenost te postupno izumiranje čine ovu vrstu manje opasnom. ˝Uzet ću i ovo˝, prošaptala je. *** Prozračan, blijed mjesec ogledao se na beskrajnom prostranstvu neba koje je bilo prošarano ponekim svjetlucavim zvijezdama. Lagana, čarobna tama postojano je okružila vrt kuće Laneovih. Iako je noć bila mirna, bez oblačka koji bi remetio tu razvučenu crninu, zrak je bio leden, ispunjen mrzlom studeni. Široki, plavičasti listovi bršljana, što je rastao uz sam kameni zid kuće, penjući se sve do sivih prozora, lagano su se njihali pod naletima oštrog vjetra. Na bršljanovu krivudavu putu do crjepovima obloženog krova kuće obasjavali su ga uski traci svijetlosti, što su se širili iz prozora Ithrynine sobe. ˝Dobro, zašto si kupila to... to, što već jest?˝ rekao je Emil, zvučeći kao da se dobro zabavlja. Sjedeći sa obrnute strane ljubičaste stolice, laktovima se naslonio na drveni radni stol iza sebe. Pramenovi kose boje ugljena zaigrali su mu pred tamnim očima dok je, kriveći glavu, promatrao Ithryn. ˝Prodavačica je rekla da nisu opasni za ljude˝, hladno je odvratila, prateći paukovo penjanje od otvorenih vrata kaveza do mekanog jastuka boje jorgovana, što je bezazleno ležao na svilenkastom pokrivaču Ithrynina kreveta. ˝I zove se Meriamel, žensko je.˝ ˝A-ha.˝ Emil se razdragano nasmijao, rekavši: ˝Shvaćam. Želiš li da ti posudim sovu kako bi poslala onu biljku Agathi?˝ Njegov se topao glas prenaglo stopio sa mračnom tišinom, a malo zatim proparao ju je prigušen, histeričan vrisak. Smjesta je ustao, ponovno namrštena lica, bez zastajkivanja potrčavši prema vratima, i dalje niz honik koji je odisao samoćom. Ithryn nije trebalo dugo da ga sustigne, točno u trenutku kad je naglo zastao pred vratima Luinine sobe. Grubo ih je otvorio. Soba je bila u potpunom mraku, izuzev tanke, crne svijeće što je tinjala u svom prevrnutom svijećnjaku na kamenu u blizini vrata. Ithryn je uspjela razabrati priliku visoke i vitke žene koja se nekontrolirano tresla, u ruci držeći srebrn bodež. Pokraj nje je na tlu mirno sjedila mala djevojčica. Emil je zaobišao obje i naglim pokretom zapalio vatru u kaminu. Dugi plameni jezici obasjali su njegovu majku, koja se borila da dođe do zraka, i Luin. Ithryn je trebalo par sekundi da shvati što je to neobično na njoj. Pogled joj je bio posve tup, staklast, u njemu se jasno održavao plamen vatre. Emil je prišao sestri, kleknuvši do nje. ˝Lu, čuješ li me?˝ Luin je trepnula, a pogled joj se smjesta razbistrio. Vedro se nasmiješila Emilu. ˝Zar nije vrijeme za spavanje?˝ ˝Da, jest. I znaš što, odi ti do moje sobe, večeras ćeš spavati sa mnom. Može?˝ Luin je klimnula glavom, uvojci zlaćane kose zaigrali su joj oko lica. Obgrlila ga je svojim malim ručicama čvrsto oko vrata. Zatim je veselo odskakutala iz sobe. Emil je neko vrijeme ostao klečati na podu, zureći u igru sjena na zidu pred sobom. Ithryn je ukočeno stajala kraj dovratka. Nije se mogla oteti dojmu da je već vidjela taj pogled, tu tupost, otuđenost. Kao da nisi priseban. Kao da si opsjednut... Tišinu je prekinuo povišen glas Emilove majke, još je uvijek u drhtavoj ruci držala bodež. ˝Ja... ja ne znam što se dogodilo... došla sam u Luininu sobu kako bih provjerila da li spava i onda... stajala je tu sa ovim bodežom u ruci... i-i uperila ga je prema svom vratu... izgledala je kao da ne zna što radi... otela sam joj ga, nije se opirala, samo je sjela na pod...˝ Na tom joj je dijelu glas pukao. Emil je ustao, nešto tiho promrmljavši, pokušao ju je smiriti. I tri dana nakon tog događaja pokušavao ju je smiriti, iako se u međuvremenu ništa strašnije nije dogodilo. Ipak, Ithryn je bila sigurna da je razlog Luinina čudnog ponašanja nešto više od običnog mjesečarenja. Emil bi joj na to odgovarao da sad više ionako ne mogu ništa učiniti, pošto su ljetni praznici završavali za manje od dva dana. Ali stalno je pred očima imala taj prazan pogled, bila je sigurna da ga je na nekome već vidjela. *In den Himmel. |
