|
Dnevnik.hr ***
Time's fallen
The mouth of the Just shall ©opyright protected. credits
xxxxx |
Grenzenlos
Sjedila je na mekoj posteljini boje trule višnje, leđima naslonjena na kameni zid, i polagano prevrtala čarobni štapić među dugim prstima. Naglo je stala i uperila ga u Meriamelin prazni kavez. Crvene su iskrice bljesnule iz njega, rasplinuvši na trenutak noćne sjene i povrativši boje njezinoj sobi, dok je iznova pokušavala izvesti čaroliju prizivanja bez izgovaranja inkantacije. Znala je da maloljetnim čarobnjacima nije dopušteno korištenje magije izvan škole, ali pretpostavljala je, što se pokazalo točnim, da je ionako neće pravilno izvesti. Sve da su je zbog toga i isključili iz dotične škole, ne bi je bilo briga. Ona je u čarobnjačkom svijetu bila nešto slično kao hrkan, često je imala problema i s izvođenjem najjednostavnijih čarolija. A kavez je i dalje nepomično stajao na stolu, tek se njoj učinilo kao da se zlobno ceri nad tim neuspjehom, kao da joj se noćne sjene naslađuju plešući divlji ples nad njom. Pustila je da joj štapić klizne niz prste i bešumno padne na posteljinu. Zatvorila je oči i utonula u svilenkaste jastuke što su bili polegnuti uz sam rub kreveta. Nije se trudila zaustaviti misao koja joj se kroz tihu noć šaptom uvukla u bijelu glavu; što ona uopće traži u Hogwartsu? Ne pripada tamo, među svim tim bezvrijednim ljudima, jednako bezvrijednima kao što je to i ona bila. Polu-demoni, oni nisu zavrijedili ni život. Krajičci njezinih blijedo ružičastih usnica su zatitrali. ˝Upravo tako˝, tiho je zapjevušila u svilu. Ali na to nije bilo odgovora, kao da je i prevrtljiva noć naslutila tešku kob što ju je život namijenio toj djevojci. Polu-osmijeh joj je još uvijek nemirno titrao na licu kada je, ustavši s kreveta, stala hodati gore-dolje po sobi, a dok je ona tako hodala bijele zvijezde sve su brže nestajale s tvrdog, crnog nebeskog svoda ostavljajući za sobom tek srebrnast sjaj u jezerima među obalama od oblaka. Zastala je, zagledavši se kroz uzak prozor u bezoblično sivilo vrta, rukama je izravnala nabore na svojoj iznošenoj crvenoj majici kao što bi to uvijek činila kad je bila uznemirena. Jutro prvog rujna neizbježno se bližilo. S odviše slabašnim sjajem boli u zagasitim očima dugo je gledala zoru kako se polako širi na nebu, sada golom i bez oblaka, dok nije napokon izašlo sunce, blijedo i jasno. Ledenim prstima obuhvatila je metalnu kvaku prozora i, brzinom koju ljudsko oko nije moglo pratiti, otvorila ga. Jedva primjetan povjetarac blago joj je zapuhnuo lice. Ali zrak je bio ispunjen vlagom i sumornošću, stavljajući na njezinu praznu dušu neku olovnu težinu od koje su joj ruke zadrhtale kao slabašna travka u oluji. Nakon par trenutaka tupe ukočenosti okrenula je leđa prozoru, pogledom kružeći po urednoj i netaknutoj sobi ljubičastih tonova koja joj je u ovih tjedan dana bila mrsko utočište. Mali kovčeg boje potočnice ležao je otvoren na podu a iz njega je neuredno virila izgužvana crna pelerina s izvezenim Slytherinskim grbom. Sagnula se k njemu i grubo ugurala pelerinu unutra skupa s čarobnim štapićem, zatim je podigla kovčeg s poda i stavila ga na radni stol pokraj praznog kaveza. ˝Meriamel!˝ zazvala je, uzalud se nadajući da neće morati silaziti u vrt. U ovih dva dana otkako ju je posjedovala Meriamel nikad nije ostajala duže od pola sata zatvorena, većinu vremena je lovala druge kukce po vrtu. Ithryn je uzdahnula i slabašnim koracima napustila sobu. Hodnik je bio obasjan mutnim svjetlom što se probijalo kroz teške, nepomične zavjese kojima su visoki prozori bili zaogrnuti. Bez zastajkivanja je prošla kroza nj i izbila na malo odmorište gdje su se nalazile sobe Emila i Luin. Bila je uvjerena da oni još uvijek spavaju. Tiho je produžila dalje dok je škripavo otvaranje vrata nije zaustavilo. Luin je, u haljinici zlatno žute boje čiji su bijeli rubovi, protkani čipkom, lepršali za njom, polagano zatvorila masivna vrata svoje sobe. Modre oči zaokružiše se od iznenađenja kad je ugledala Ithryn, već trenutak kasnije širok osmijeh krasio je njezino nježno lice. ˝Divno, već si budna! Moram ti nešto pokazati˝, prošaptala je pjevno, tiho dotrčala do nje te je lagano povukla za rukav majice. Ithryn ju je bez prigovora slijedila, ubrzo su zajedno ušle u njezinu sobu. S otvorenih vrata balkona prosipali su se traci svjetlosti duž cijele prostorije zavirujući, gotovo bezobrazno, u svaki njezin kutak. Ovdje se jasno osjećao slatkasti miris trešnjinih latica, iako je ljeto već odavno zašlo za beskrajnih dolina. Luin se izgubila iza baršunastih baldahina što su u širokim lukovima obrubili njezin krevet. Ithryn je ostala stajati kraj vrata očekujući da će se ona uskoro opet pojaviti. Kad se to nije dogodilo, zaobišla je krevet i našla je kako kleči nad starom, izrezbarenom škrinjom. ˝Pogledaj˝, mahnula je djevojčica malom rukom pokazujući zrak iznad škrinje. ˝Zar ne da ih i ti vidiš? Zar ne?˝ Ithryn je zurila u zid obložen tapetama svijetlo ružičaste boje, nije vidjela ništa osim jednog od bijelih cvjetića što su bili razasuti po njima. A onda je shvatila na što Luin cilja. Na blijedom jesenjem suncu svjetlucale su tanke niti, podsjetivši je na paučinu samo što su bile raspoređene bez ikakvog reda, stršeći i međusobno se ispreplećući a da pritom ni na kojem mjestu nisu doticale zid. Činilo se da te srebrnaste niti lebde u zraku. Ithryn je podigla mršavu ruku i prstom okrznula najbližu. Kapljice krvi potekle su joj niz mramorni dlan. ˝Što je ovo?˝ upitala je, njezin je zvonki glas snažno odjeknuo prostorijom. Utihnuvši, pogled joj je odlutao do Luininih krupnih očiju. Ponovno je promatrala onaj isti mračan, panično prazan pogled kao i one večeri. Luinino djetinje lice izobličio je okrutan cerek, progovorila je prigušenim, slavodobitnim glasom: ˝Znao sam!˝ ˝Kakva me to sreća zadesila˝, šaptala je dok su joj se male ruke tresle od uzbuđenja. U hipu je prekoračila razmak između sebe i Ithryn i snažno ju uhvatila za zapešće. Nije se stigla ni pomaknuti a već joj je Luin zarila nokte duboko u kožu. Čim se crvena krv zatalasala na ranojutarnjoj svjetlosti dugo, kreštavo smijanje ispunilo je prostoriju. Ithryn je potom osjetila kako je Luin oslobađa svog čeličnog stiska. Bezizražajno je promatrala kako se djevojčica odmiče od nje, vrteći glavom amo-tamo u luđačkom zanosu, a dok su joj plavi uvojci letjeli oko rumenog lica jezivi smijeh polako je zamirao, ostavljajući za sobom tek izvijene kutke ljubičastih usnica. ˝Luin, zaboga, što se to događa?!˝ Emilova majka upala je u sobu, jednako usplahirena zabrinuta lica kao i one noći, i teškim koracima potrčala prema Luin. Čvrsto ju je obavila u zagrljaj kao da je želi sakriti od preračunatih pogleda što toliko zla uniješe u njezinu kuću, jer to je bilo jedino što je gospođa Lane bila kadra učiniti. Ithryn nije mogla ne primijetiti izraz koji se pojavio na njezinom licu kad je ugledala nju. ˝Hajdemo odavle˝, začula je Emilov šapat i osjetila njegov topao dlan kako je povlači, dalje od te prostorije, dalje od tih pogleda, dalje od prošlosti koja je sad tako očito počela pružati svoje grabežljive ruke za njom. Potrčala je, dok su se boje i oblici miješali pred njenim očima, a sve je bilo tako prokleto strano. I onda kad je htjela stati, njegova ju je ruka vodila dalje. Osjetila je promjenu u zraku. Više nije bilo onog nedužnog, omamljujućeg mirisa proljeća, tek težak miris sumornog jutra. Emil ju je doveo do parka koji se nalazio podalje od njegove kuće, ali stao je tek kad su zašli duboko u njegove tamne sjene. Nad potok, kojim je mirno tekla blatnjava voda, nadvila se stara vrba. Iako je nebo bilo prozirno i bez oblaka, plašt guste sive magle spustio se sve do njenih korijena, ne ispuštajući je iz svog hladnog zagrljaja. Dugo su u tišini sjedili, skriveni između mnoštva povijenih grana što su lelujale oko njih pod daškom ledenog vjetra. ˝Boli li te?˝ poremetio je njegov blagi glas tišinu. ˝Molim?˝ ˝Pa ruka, čini mi se da te dobro ugrizla što li?˝ ˝Ah, to.˝ Nije znala što da odgovori. Nije ništa ni osjećala, jer takva je bila sudbina demona koji su prebivali na Zemlji; dovijeka zarobljeni u ljudskom tijelu, nisu osjećali ni bol, ni radost, a ta se beskrajna praznina oduvijek hranila nagonom za ubijanjem. ˝Zašto bježimo?˝ upitala je, iako je odgovor nije pretjerano zanimao. ˝Čini mi se da tamo više nemaš što tražiti,˝ njegov je glas bio ispunjen tihim cinizmom, ˝osim ako ne znaš što taj demon želi od tebe?˝ ˝Demon?˝ okrenula se licem prema njemu i začuđeno se zagledala u njegove velike, crne oči. ˝Pa naravno da je to demon, a ne Luin!˝ rekao je, sad već pomalo ogorčeno, grubo čupkajući modre vlasi trave. Ithryn se nasmijala. ˝Aha, dobro onda, ne znam što želi od mene˝, zaigrani ton njezina glasa zbunio je Emila. ˝I to te uopće ne brine? Mislim, demon opsjeda moju sestru, napada tebe, a možda će nauditi i mojim roditeljima!˝ ˝Ne, neće im nauditi. Vjerojatno je već miljama daleko.˝ mahnula je blijedom rukom pokazujući prema komadiću neba boje različka koji se nazirao u daljini, okružen oklopom neprirodno tamnih krošanja drveća. ˝Vidiš, našao je što je tražio i sad se može vratiti.˝ ˝Oh˝, bio je jedini Emilov odgovor na to. Nijemo se složio s Ithryninom pretpostavkom, pouzdajući se u njezin instinkt. Bezbojna tišina ponovno se zavukla pod duge vrbine grane. Uzak trak svjetlosti probio se kroz njih i slabašno obasjao pokidane vlasi trave što su mrtvo ležale do Emila, podsjetivši ga na to koliko je vremena zapravo prošlo. ˝Moramo požuriti! U deset dolazi kočija za Hogwarts˝, uzviknuo je i brzo ustao. ˝Ja ću se vratiti po naše stvari, a ti otiđi do ulice gdje uvijek čeka. Znaš gdje je, zar ne?˝ rekao je dok su trčali prema izlazu iz parka. Ithryn je kimnula i skrenula ulijevo, usporavajući korak. Hodala je sve sporije i sporije, dok naposljetku nije stala. Na trenutak je osjetila kako joj ona olovna težina ponovno nemirno pritišće srce, ali već pri sljedećem, novom koraku je nestala, kao da ju je progutala beskrajna tama zaborava što se nastanila duboko u njoj. Jer ona nije mogla osjećati, nije imala srce. Ako niste, pogledajte datum objave ovog posta. Zahvaljujem određenoj rođendanskoj želji što je uopće ugledao svjetlo dana. Update (05.01.2009.): Da ne bi bilo zabune, post je objavljen jučer, a pisan je od 21.08.2008. |
