|
Dnevnik.hr ***
Time's fallen
The mouth of the Just shall ©opyright protected. credits
xxxxx |
Weit weit weg
Kroz tanke metalne rešetke prozora, koje su izgledom savršeno upotpunile stravičnu ljepotu napuklog stakla, uvukao se mirišljav dašak jutra što se tiho i postojano poput nježnog zvuka zvonca prelijevao niz rosnate vlasi trave u perivoju. Lagano se bibajući, djelovale su poput milja modro zelenog mora koje je ovilo drevne zidine dvorca u svoj čaroban zagrljaj. Ithryn nije trebalo više od par trenutaka da spozna što je to prenulo iz nepovezanog snatrenja na prozorskoj dasci u jednom od mnogobrojnih hodnika Hogwartsa. Jer iako se svileni plašt tame protkane nestvarnim srebrnim sjajem zvijezda još uvijek prostirao nad dvorcem, a Sunce se ustrajno krilo pod njim daleko na istoku svejedno je mogla osjetiti oštar miris buđenja zore, što je za nju značilo početak još jednog prokleto dosadnog dana. Nespretno je skliznula s promrzle daske na glatki kamen poda uz hrapav uzdah, širom otvorenih iznenađenih očiju. Bezazleno se nasmiješila s trunkom ironije što se preslikavala u oporim joj očima. Bez da je to uopće shvatila, kao da su je noge same vodile već dobro utabanim stazama, započela je godinu kao i svaku prijašnju - slijepo tumarajući hodnicima u nastojanju da skrati nadolazeće, nebrojene besane sate. Nije zapravo imala nikakva razloga pomisliti da će ova godina biti po ičemu drugačija, a ipak je čovjek u njoj očajnički vapio za bilo kakvom promjenom; nije htjela provesti i ostatak svog bezvrijednog života okružena budalastim ljudima koji su se tako olako prepuštali pogubnim osjećajima. A ona se odavno naučila ignorirati sve što je imalo veze s tom slabom, ljudskom stranom svojeg bića pa je i taj izdajnički osjećaj težnje ostao zagušen vječnim sjenama njezinog mračnog, trulog srca. Lagano je skočila s hladnog kamena i, rastežući se, hitro pogledala oko sebe. Nalazila se u napuštenom hodniku u kojem je napadnu tišinu remetio tek zvuk kapajućeg voska što se slijevao niz sivilo ugasle svijeće. Čak su i oguljeni, turobni portreti koji su monotono visjeli na debelim zidovima ostali bez svojih uobičajenih stanara. Letimično se zapitala je li možda ona tome razlog prije nego se okrenula prema lijevom kraju hodnika i lakonogo pohitala niza nj. Uskoro je izbila na okruglo, slabo osvijetljeno odmorište od kojeg je put vodio prema Velikoj dvorani i dalje niz uske podzemne hodnike do Slytherinske društvene prostorije. Tek što su otkucala četiri sata stajala je pred kamenim zidom tamnice koji je predstavljao ulaz u društvenu prostoriju, u nedoumici što učiniti. Nije se htjela vraćati u spavaonicu, ali je kukavno bježala i od perivoja, bježala pred zorom i nadolazećim danom. Stojeći tako stresla se od ledene težine zraka što je ispunio tamnicu, iako je djelovao tek poput blagog povjetarca na njezinoj nježnoj, bijeloj koži. Čvrsto se obgrlila rukama a prstima, utrnulim od preduga sjedenja na neudobnoj prozorskoj dasci, zgrabila rukave majice s ispranim uzorkom crno bijelih prugica. Brzo se ipak odlučila vratiti u spavaonicu i prigušeno izgovorivši lozinku stupila je u društvenu. Bila je to dugačka podzemna dvorana niskog stropa s kojeg su na željeznim lancima visjele okrugle svjetiljke što su bacale blijedo zelenkastomodro svijetlo na nepravilno raspoređene, grubo izrezbarene naslonjače. Otrgnula je zadivljen pogled od zastarjelih, škripećih lanaca i hitro se uspela stepenicama, produživši dalje sve do svoje spavaonice. Tiho je zatvorila vrata za sobom. Unatoč mutnoj, crnoj tami što je gušila prostoriju Ithryn je svojim demonskim očima nesmetano vidjela sve pred sobom; tri metalna kreveta djelomično okružena baršunastim, otrovno zelenim baldahinima i dvije crne siluete što su mirno snivale na njima, popločani pod prekriven raznobojnim, čupavim tkaninama te kameni zid oblijepljen kričavim tapetama. A sve je to bezuspješno trebalo prekriti čeličnu hladnoći što se odbijala o grube zidove i nemilosrdno uvlačila pod kožu stanara ove sobe, hraneći se tako očitim strahom za vlastiti život. Zaista ih nije mogla kriviti, kad je prvi put došla u Hogwarts par puta se zapitala zašto joj jednostavno nisu mogli dati vlastitu spavaonicu umjesto da muči dvije tada nedužne djevojčice. Besčujno je došla do svojeg kreveta u najudaljenijem kutu sobe. Čučnuvši, posegnula je mršavom rukom ispod njega te nakon nekog vremena, napipavši ono što je tražila, izvukla staru ofucanu cipelu. Okrenula ju je i lagano protresla tako da je iz nje, na maleni dlan njezine ispružene ruke, ispala tarantula čije su noge bile svinute uz tijelo pa je nalikovala zamršenom klupku intenzivno zelene boje. Ithryn je lagano prešla prstom preko jedne od dugih, četkastih nogu na što se pauk postupno ispravio. ˝Oprosti Meriamel, ali ne smiješ sa mnom u Veliku dvoranu˝, tiho je prošaptala dok se ponovno vraćala prema vratima spavaonice. ˝Morat ćeš se sama pobrinuti za hranu.˝ S tim ju je riječima meko spustila na pod hodnika ispred vrata. Pauk se popeo uza zid i nastavio neprimjetno gibati dalje uz sam rub zida točno gdje se on spajao sa stropom. Ithryn je ostala stajati kraj otvorenih vrata sve dok se pauk nije pretvorio u udaljenu zelenkastožutu izmaglicu koja se uskoro rasplinula u noćnim sjenama. S uzdahom što joj je tek titrao na usnicama odbivši ih prijeći, vratila se u spavaonicu u kojoj, s Meriamelinim odlaskom, više nije bilo ničega čemu bi se mogla radovati. Tek pusto mjesto za sanjanje lažnih, svijetlih snova toliko sjajnih koliko mračna je bila noć oko nje. ˝A da je mi ipak probudimo?˝ uzrujan glas sitne djevojke što je nervozno kršila ruke pred sobom dolelujao je preko cijele sobe do Ithryn, koja je ukočeno ležala na svojem krevetu licem okrenuta zidu. ˝Zamisli naljuti se jer nismo...˝ ˝Ma šta nas briga˝, rekla je druga osjetno hladnijim, oholim glasom, razdraženo zamahnuvši slapom duge bakrene kose. ˝Neka se ne pojavi cijeli dan, nije kao da će nekome nedostajati.˝ Slatko se nasmijala svojim riječima s prijezirnom iskrom u očima, dok je djevojka do nje tek slabašno klimnula glavom. Ithryn je ostala nepomično ležati sve dok se njihovi koraci nisu izgubili u hodniku, a tišina ponovno ukrasila tamne zidove prazne spavaonice. Tiho se uspravila i pogledom potražila stari džepni sat što je dobila na poklon od Agathe, a trenutno je ležao zaboravljen ispod hrpe razbacanih sivkastih pergamenata u jednoj od ladica ormarića odmah uz njezin krevet. Tanke kazaljke malenog srebrnog sata pokazivale su da je već zakasnila na prvi sat, a kako nije otišla na doručak i primila novi raspored, nije znala ni o kojem se predmetu radi ni što imaju iza njega. Dok je odveć nemarno vraćala sat u pretrpanu ladicu ormarića razmišljala je kako mora pronaći Emila prije nego što zakasni i na drugi sat. Sreća po nju pa je lako razlikovala njegov miris od svih ostalih zbog karakteristične doze sjetne melankolije što ga je uvijek pratila, a ona mogla vezati samo uz njega. Trebalo joj je par minuta da nađe većinu školskih knjiga neuredno razbacane po modrom kovčegu, nasumice ih ubaci u torbu i spretno je prebaci preko ramena. Hitro je izašla iz sobe, a Emilov miris već nakon desetak natprirodno brzih koraka doveo ju je do učionice Obrane od mračnih sila ispred koje se skupila nekolicina učenika Slytherina, Gryffindora i veći dio Ravenclawa. Podijeljeni u raznolike grupice svi su se međusobno pretjerano uzbuđeno uz dosta energičnog mahanja rukama oko nečega došaptavali, svi osim Emila koji je stajao sam po strani. Sjedio je u podnožju jednog u nizu teških, zlokobnih viteških oklopa, s povećom platnenom torbom u krilu po kojoj je ritmično tapkao vršcima dugih prstiju. Izgledao je kao da pjevuši neku melodiju, mrmljajući ispod glasa, zatvorenih očiju preko kojih su mu padali poludugi pramenovi ugljeno crne kose. Znala je da je sam odabrao družiti se s njom, prihvativši time i sve posljedice što je ta odluka donosila sa sobom, a ipak nije mogla ne osjetiti slabu krivnju što je bio tako očito odbačen od ljudskog društva. ˝Hej, što to pjevaš?˝ upitala ga je tonom tek glasnijim od šapta nadajući se da će je i čuti, dok mu se približavala pokraj viteškog oklopa tek usput primjećujući da se došaptavanje na tren zaustavilo kako su svi pogledi bili odvučeni prema njoj, a onda se nastavilo u još većoj, gotovo fanatičnoj brzini postajući sve glasnije i glasnije. ˝Amazing Grace˝, odgovorio je jednako tiho, a na usnama mu je zatreperio uvijek jednako bezbrižan i dječje naivan osmijeh. ˝Gdje si ti jutros? Mislio sam kako znaš da danas zapravo imamo nastavu. Zar je moguće da si prespala?˝ ˝Da, nije mi promaknulo˝, rekla je bezizražajno te sjela do njega prekriživši noge. ˝I nisam prespala, iako bi pretpostavljam bilo dobro da mogu zaspati uop--˝ Prije nego što je uspjela dovršiti započetu rečenicu čuo se iznenadan, prodoran zvuk lomljenja na što je naglo podigla glavu prema pravcu izvora. Bila je to mjedena vaga što je ispala na pod djevojci iza njih dok ju je pokušavala nagurati u torbu već cijelu ispunjenu knjigama ili je bar tako izgledalo Ithryn. Djevojka je duboko udahnula kao da se pokušava neuspjelo smiriti od tek proživljenog šoka, zatim je izvadila štapić i drhtavom rukom popravila načinjenu štetu. Ithryn je prestala zamišljeno zuriti u djevojku i ponovno se okrenula Emilu tek kad je on progovorio: ˝Pa imala si sreće, jer je prvi sat ionako bio slobodan.˝ Nakon kraćeg prekapanja po torbi izvukao je pomalo izgužvan raspored, izravnao i predao joj ga uz širok, vedar osmijeh što mu se dotakao i očiju, ocrtavajući se u tim tamnim, utapajućim dubinama. ˝Hajdemo djeco, napravite malo prostora!˝ začula je glasan povik prije nego što se uspjela zahvaliti. Niz hodnik se sada žustro gibala niska profesorica Obrane od mračnih sila, razdraženim mahanjem zaobljene ruke upotpunila je svoje riječi. Pri svakom novom oštrom koraku uvojci sijede kose poskakivali su za njom, neuredno joj okruživši naborano lice što je izgledalo poput maske salivene od voska. Svi su se poslušno makli u stranu, propustivši profesoricu do učionice, a zatim su polako uz tiho negodovanje jedan po jedan ulazili za njom. Emil i Ithryn sjeli su za najudaljeniji stol u jednom od mračnih kutova učionice. Pogledala je oko sebe, primijetivši da se ništa nije posebno promijenilo otkad je zadnji put bila tu. Prostorija je još uvijek djelovala izuzetno sumorno, zlokobno se kupala u mraku, jer su visoki prozori bili zastrti teškim, crnim zavjesama. Jedini slabašni izvor svjetlosti dolazio je od većinom dogorenih svijeća i malih, okruglih svjetiljki što su tek na profesoričinu katedru i središte učionice bacale jako, prodorno svijetlo zbog čega su učenici često imali osjećaj kao da se nalaze na pozornici. Dok su šutke sjedali u klupe, poglede su im privukli stravični, jezoviti prizori što su krasili slike na zidovima. ˝Danas ćemo učiti o neverbalnim čarolijama˝, rekla je profesorica Corrigan, zatvarajući vrata iza sebe, odmarširala je do prednjeg dijela učionice i stala iza katedre kako bi pogledom obuhvatila cijeli utihnuli razred. Izvadila je štapić i njime kucnula po ploči na kojoj su se smjesta počeli ispisivati čitki, uredni redovi novog gradiva. ˝Izvadite tintu i pergament i počnite prepisivati.˝ Ithryn je, za razliku od ostatka razreda, više voljela učiti samo teoriju, iako je već znala da će ih profesorica uskoro podijeliti u parove kako bi vježbali neverbalne čarolije s obzirom da su imali blok sat. Tišinu učionice na petnaestak minuta ispunilo je samo škrabanje pera, a onda je nastalo tiho mrmljanje kad je većina završila s prepisivanjem, a profesorica samo ostala sjediti za katedrom ne obazirući se previše na njih. ˝Zašto su svi ovako uzbuđeni? Nešto se dogodilo?˝ upitala je šaptom Emila, gledajući kako se ponavlja isti prizor kao i ranije pred učionicom; učenici su se međusobno došaptavali glasnije nego što je to bilo potrebno, uz dosta nemirne gestikulacije rukama. ˝Aha, jutros na doručku. Neki je nepoznati muškarac posjetio Porlocka, dodao bih nakon čega je ovaj izgledao pretjerano zadovoljan samim sobom.˝ ˝I pretpostavljam da ne znate o kome se radi?˝ ˝Ne, bio je cijeli zamotan u crno, čak mu se ni lice nije moglo prepoznati, ali...˝ tu je na tren zastao i okrenuo pogled svojih zabrinutih očiju prema njoj prije nego što je nastavio nešto sporije kao da se bojao da će je povrijediti ako bude previše brzo govorio. ˝Priča se da su oni najbliži profesorskom stolu vidjeli kako je Porlocku, kad mu je tek prišao, pokazao balčak mača koji je nosio ispod plašta. Možda se radilo o nekakvom znaku potvrde, jer ga je nakon toga Porlock bez progovorene riječi odveo u onu pokrajnju prostoriju.˝ ˝Ako je to stvarno istina, onda me ne čudi što vi ljudi ne razumijete pravo značenje tog susreta˝, rekla je tako tiho da čak ni Emil nije uspio razaznati što je govorila. Ono što Ithryn nije znala je da ni ona nije mogla razumjeti sve konce koje je sudbina tako nemilosrdno povlačila, uplećući je u svoju smrtnu mrežu kako bi kao beživotna mračna marioneta tek služila svojoj svrsi. ˝Dobro, ako ste gotovi sad ću vas podijeliti u parove˝, rekla je profesorica, prekidajući daljnji razgovor. Hodajući prolazima između klupa sparivala je većinom učenike iz različitih domova. ˝Jedan će pokušati ureći drugoga bez izgovaranja inkantacije, a drugi će se obraniti u isto takvoj tišini.˝ Ithryn je sada stajala nasuprot svome paru, mirno čekajući na njezin urok. Tek nakon što je podigla glavu i pogledi im se sreli shvatila je da se radi o onoj istoj djevojci kojoj je maloprije bila ispala vaga na pod. Bujna kosa boje rastopljenog zlata blago joj se svjetlucala pod plamenom svijeće lijepo joj ističući lice koje je bilo tek djelomično prekriveno s nekoliko pramenova što su joj pobjegli od ostatka kose koja se u urednim, gustim slapovima spuštala niz njena mala, uska ramena. Tek kad ih je vitkom rukom odmaknula iza uha vidjela je da djevojka ima velike, blistave oči boje meda iz kojih je isijavala prijazna toplina. ˝Ja sam May, drago mi je˝, predstavila se zvonkim, nježnim glasom ljubazno joj pružajući ruku. ˝Ithryn. Također.˝ rekla je tek nakon par trenutaka iznenađene tišine, možda malo pregrubo no što je trebalo. Ali nije izgledalo kao da je to djevojci zasmetalo ili se tek pravila da nije primijetila, ali kako joj je nakon toga lice ukrasio topao osmijeh Ithryn je tupo pomislila da se ne radi o potonjem. Ostatak su vremena provele u tišini dok se May koncentrirala na urok koji je trebala izvesti, a onda je nakon nekog vremena i uspjela samo što to Ithryn nije očekivala s obzirom da dotada nitko oko njih nije uspio ureći partnera bez izgovaranja inkantacije. Kad je May iznenada bacila urok na nju, reagirala je ponesena svojim demonskim instinktom, u očima joj je zasjalo nešto krvoločno, bolno i nadasve okrutno. Prebrzo za ljudsko oko je podignula ruku i progovorila veličanstveno nestvarnim, predivnim, nezemaljskim glasom: ˝Caela ie'lle˝ Urok se nije ni dotakao njezine bijele kože već odbio o njezin ispružen dlan što je isijavao oko sebe zagasitu blagoljubičastu svjetlost, ali prije no što je mogao ikako naštetiti May uspjela se zaustaviti. Začuo se histeričan vrisak, nekolicina njih je pomislila kako će sada demonka sigurno krenuti u protunapad pa su se stali povlačiti što dalje od njih dvije. Kad se ništa drugo nije dogodilo polako su se pribrali, a par je djevojaka potrčalo prema May i zagrlilo ju, govoreći gomilu besmislenih, utješnih riječi. Ona je samo slabašno odmahnula glavom i rekla kako je u redu. Sada se ostatak razreda okomio na Ithryn koja ih je motrila bezizražajnim, staklastim očima očekujući kamenčić koji će pokrenuti nezaustavljivu lavinu. ˝Dobro, što je tebi?! Znao sam da će se ovako nešto jednog dana dogoditi, ali da ćeš napasti nedužne i slabije od sebe˝, prvi je ogorčeno progovorio jedan od Gryffindoraca, a na njega se odmah nadovezao razjareni Ravenclawac: ˝Užasna si! Ne mogu vjerovati da te još uvijek drže ovdje! I to si napala baš May kojoj...˝ Ostatak rečenice ostao je zaglušen bujicom gnjevnih uvreda što se izlila iz usta ostatka učenika, samo je manji dio ostao prestrašeno po strani kloneći se njezinog hladnog pogleda. Emil se bezuspješno pokušavao progurati do Ithryn nadvikujući se s ostalima. ˝DOSTA!! Smjesta se vratite svom zadatku!˝ proderala se profesorica Corrigan, trenutačno ih sviju podsjetivši na to da nastava još uvijek traje. Uz puno komešanja i grubih, bijesnih riječi nastavili su naoko vježbati. Profesorica je došla do njih dvije, najprije se uvjerivši da je May zaista u redu, zatim se okrenula Ithryn i samo joj rekla da ode do Madam Moore u bolničko krilo. Nije ni pitala zašto, bilo je očito kako je se profesorica želi što prije riješiti u slučaju da se obnovi srdžba učenika. Pokupila je svoje stvari i bez osvrtanja napustila učionicu. Polako je, vukući korak, hodala niz osunčan hodnik, ubrzavši tek kad je čula kako se ponovno otvaraju teška hrastova vrata učionice. Zaustavila se kraj prvog visokog prozora na koji je naišla. Dugim je prstima primila hladnu, metalnu kvaku te ga bez zvuka otvorila, ne mičući se sa svojeg mjesta. Zatvorivši oči uživala je na tren u osjećaju blagih, toplih zraka zlatnožutog sunca i britkog, laganog povjetaraca na licu. Zrak je zbog nekog razloga bio ispunjen rumenim mirisom tek propupalih trešnji s bujnim ružičastim cvatovima koji je oduvijek vezala uz svoje najranije djetinjstvo. ˝Jesi dobro?˝ čula je kako se Emil tiho naslanja na zid odmah do nje. ˝Ne znam koji im je svima vrag, nije da si je ikako ozlijedila.˝ ˝Znaš da markiraš?˝ upitala ga je umjesto da odgovori jer, zaista, njegovo je pitanje bilo izuzetno glupo; demon nije mogao biti pogođen događajima ili osjećajima drugih za razliku od tih jadnih, zaluđenih slabića. ˝Da, nije mi promaknulo˝, veselo, gotovo bezbrižno je odgovorio, gledajući usku traku sunca što se probila kroz guste, vunene oblake sve do njihovog hodnika. U svijetlom slapu lebdjela su bezbrojna sitna zrnca prašine međusobno se sudarajući i igrajući beskrajno dugu igru. Sjetio se pjesme što ju je davno prije, ili se bar njemu tako činilo, ponavljao u glavi. Tiho je počeo pjevati, s vremenom dobivajući na jačini: ˝Amazing Grace, how sweet the sound, That saved a wretch like me. I once was lost but now am found, Was blind, but now I see. T'was Grace that taught my heart to fear. And Grace, my fears relieved. How precious did that Grace appear The hour I first believed.˝ Imao je mek, pjevan glas koji se savršeno uklopio s čarobno lijepom podlogom tog jesenjeg dana. Poželio je tada da može zaustaviti tok vremena iz jednog jednostavnog, sebičnog razloga; želio je što duže uživati u osjećaju opijajućeg blaženstva što ga je u tom trenutku obuzeo. ˝Ljudi ne mogu ići protiv struje vremena. Naravno, mogli bismo pokušati nasilnim putem ovladati vremenom, ali onda bi zato bili i kažnjeni.˝ naglas je ponovio riječi koje je tek nedavno pročitao u nekoj bezjačkoj knjizi. Nije ni primijetio da mu se Ithryn iz prikrajka smije, uvijek ga je bilo zabavno gledati kako sam sa sobom priča, najčešće potpuno nesvjesno. No uskoro je vratila pogled na komadić perivoja koji joj je bio vidljiv kroz okna prozora; hrapava, stara debla drveća Zabranjene šume te tlo ispod njih posuto suhim, brončanim listovima što su se ljeskali na suncu nošeni laganim vjetrom. Nepozvano joj se u svijest uvukla slika događaja koji se maloprije odigrao, a određenih se riječi nije mogla riješiti, kao da su se stalno iznova ponavljale samo je odgovor na njih izostao. ˝Zašto su mi dozvolili da pohađam ovu školu? Zašto sam još uvijek tu, a sam je Porlock rekao da vam prijeti opasnost, najvjerojatnije od moje vrste?˝ neodređeno se upitala, nije zapravo očekivala ikakav odgovor. ˝Tko bi znao? Valjda je najvažnije što si uopće tu.˝ rekao je Emil zamišljeno, a nakon kraće stanke je uz smijeh nadodao: ˝Ipak bi bilo prilično dosadno da te nema.˝  |
